Dr. István Túri, najpoznatiji majstor i učitelj povrćarske proizvodnje u zaštićenom prostoru, preminuo je 10. srpnja 1999., u svojoj 66. godini života.
Rođen je 7. prosinca 1933. u Ceglédu. Osnovnu i srednju školu pohađao je također u Ceglédu, gdje je 1952. maturirao u gimnaziji Kossuth Lajos. Na Visokoj školi za hortikulturu i vinogradarstvo diplomirao je 1957., a od 1958. radio je na Visokoj školi za hortikulturu i vinogradarstvo, zatim na Hortikulturnom sveučilištu, gdje je prošao obveznu hijerarhiju dužnosti – od znanstvenog pripravnika do zvanja docenta. Na vlastiti zahtjev otišao je u mirovinu 1993., u dobi od 60 godina.
Od osnutka (1990.) bio je istraživački direktor društva PRODUKT Kutató, Fejlesztő, Termelő Kft., a do svoje smrti bio je duhovni nositelj oplemenjivanja sorata paprike i proizvodnje sjemena oplemenjenih hibrida.
Svoju znanstvenu djelatnost započeo je pod vodstvom profesora Andrása Somosa. Na temelju disertacije o snimanju i analizi povrćarske proizvodne regije u Nagykőrősu, napisane 1962., stekao je naslov doktora znanosti Sveučilišta.
Kao prvi istraživački zadatak proučavao je mogućnosti proizvodnje povrća na siromašnim pjeskovitim tlima bez primjene stajskog gnoja. Od tehničkih pitanja njegovo je ime povezano s uvođenjem plastike u hortikulturi, razvojem konstrukcije različitih objekata, razradom sustava grijanja, oblikovanjem različitih vrsta sustava ventilacije i navodnjavanja, razvojem više varijanti dvostrukog prekrivanja, projektiranjem tipova proizvodnih jedinica s grijanjem i bez grijanja, te ne na posljednjem mjestu – s postupkom vodene zavjese.
Zajedno sa suradnicima razvio je sustave korištenja negrijanih objekata s premještanjem i bez premještanja, kao i jednodijelno i dvodijelno korištenje grijanih objekata, te su istraživali mogućnosti jesenske i zimske proizvodnje u zaštićenom prostoru. Uvođenjem novih sorata i tipova sorata u proizvodnju, kao i primjenom novih tehnoloških postupaka, stvorio je trajne vrijednosti.
Uzimajući u obzir i raspoloživa financijska sredstva, sigurno je do danas bio najuspješniji mađarski oplemenjivač paprike. Osim broja priznatih i prijavljenih sorata i hibrida (21), na to prije svega ukazuje njihova uporabna vrijednost. Još uvijek najpopularnija rana bijela paprika zaštićenog uzgoja u našoj zemlji (HRF F1) također potvrđuje izniman osjećaj s kojim je pristupao planiranju pojedinih križanja i odabiru roditeljskih linija. Osim toga, između ostalog, pod njegovim je vodstvom oplemenjeno sorate Hó F1, Pritavit F1, Kaméleon F1, Velence F1, Titán F1, kao i sortni kandidati Bajnok F1 i Kápia F1. Značajna je i oplemenjivačka osnovna kolekcija koju je sa suradnicima prikupio, a koja može biti jamstvo nastavka njegova životnog djela. Pod njegovim je vodstvom razvijena specifična metoda proizvodnje hibridnog sjemena, zaštićena i patentom, koja je postala temelj funkcioniranja sektora proizvodnje hibridnog sjemena.
Višestranost dr. Istvána Túrija osobito su istaknula njegova istraživanja iz područja konstitucijske biologije. On je uveo pojmove sporog, srednjeg i brzog tipa rasta, definirao uvjete njihova nastanka, kao i mogućnosti njihove promjene. Vrlo je rano prepoznavao promjene u razvoju biljaka. U takvim je slučajevima njegove prijedloge za izmjene tehnologije u većini slučajeva vrijeme potpuno opravdalo. Profesor Túri predavao je studentima sveučilišta i praktičarima vrtlarima; njegovi su nastupi najčešće bili vrlo slikoviti, prožeti humorom i iznimno dojmljivi.
Organiziranje sinkrone stručne savjetodavne službe također je vezano uz njegovo ime; već krajem 60-ih i početkom 70-ih godina držao je tečajeve u Soroksáru. Na Hortikulturnom je sveučilištu organizirao i više izložbi. Posebno su značajne bile izložbe povezane sa savjetovanjima o proizvodnji paprike, lubenice i krastavaca. Sajam sjemena koji je on osmislio od 1981. svake godine organiziramo na veliko zadovoljstvo povrćara i tvrtki za promet sjemenom.
Njegov rad kao stručnog pisca odlikovala je težnja za razumljivošću, opisivanjem i poučavanjem praktičnih postupaka. Objavio je više od sto popularno-znanstvenih članaka, ponajviše u časopisu Kertészet és Szőlészet. Omiljene su i njegove knjige o proizvodnji u plastenicima. Knjiga Kertészet fólia alatt (sukautor: Béla Fodor) bila je prva stručna poljoprivredna knjiga od koje je prodano više od sto tisuća primjeraka. Za nju je nagrađen nagradom za visoku razinu. Na to je, kao i na dodijeljeni Orden rada, uvijek bio ponosan.
U posljednjih 10–15 godina njegova su pisanja sve više poprimila filozofski ton. To pokazuju i njegove knjige Biljna konstitucija (mogućnost i ograničenje povećanja prinosa) te Granice života (sažima ljudske aspekte konstitucijske biologije). Započeo je i pisanje knjige koja zalazi u svijet duha, svijet bogova. Mnogo je govorio o njoj, veoma ju je želio završiti, ali više nije uspio. Na pitanja o svojem znanstvenom radu i publicističkoj djelatnosti najčešće je odgovarao: „Broj knjiga, novih sorata, patenata, priznanja i znanstvenih titula ne podcjenjujem, ali to ne smatram najvažnijim, zato se brojkama ne bavim. U struci, od svega navedenog i izvan toga, važnim držim samo ono djelovanje koje hortikulturu pomiče naprijed.”
U svom organizacijskom radu trebao je ustrajnost, ponekad i tvrdoglavu upornost, jer inače ne bi uspio stvoriti pokusni prostor Katedre za povrćarstvo. U Pokusnom gospodarstvu u Soroksáru i danas mnoge zgrade, objekti i plastenički kompleksi svjedoče o njegovu neumornom organizacijskom radu, stalnoj potrazi za novim rješenjima i bogatstvu ideja.
Mnogo se bavio i nekadašnjim brojnim podređenim suradnicima. Za kvalitetan rad smatrao je važnima nekoliko uvjeta: objasniti, dati da se zapiše, provjeriti jesu li shvatili, obaviti posao i zatim ga kontrolirati. Nemarnost, ravnodušnost i lijenost nije volio, dok je spremnost na borbu te ciljano, vrijednosno stvaralačko djelovanje priznavao. Cijenio je i poštovao i one suradnike i kolege koji su prepoznavali novine i podržavali ih čak i onda kad na njih prvi nisu sami obratili pozornost.
Često je znao reći da bi, kad bi došao u posjed svemogućeg čarobnog štapića, učinio barem tri stvari: proizvodne objekte s plastičnom oblogom ukinuo bi na jedan tjedan, kako bi tako pokazao njihovu važnu ulogu u svakodnevnoj salati od povrća i voća te u korištenju ukrasnog bilja; prikazao bi i one mogućnosti zatvorenih prostora koje dosad još nismo iskoristili; „ne na tjedan dana, nego zauvijek ukinuo bih bolest majstorski formuliranog, ali potpuno ispraznog govorenja sastavljenog od razumnih riječi i rečenica” – govorio je.
Pogreške i zablude, kao i svatko drugi, i on je imao. Tada je znao reći: „Nitko od nas nije anđeo.” Te manje ili veće posrtaje i pogreške previđao je i svojim suradnicima, ako iza njih nije uočio zlu namjeru ili svjesnu namjeru.
Prilikom odlaska u mirovinu nije priređivao bankete ni proslave, oprostio se s nekoliko riječi, a možda je njegova posljednja rečenica bila: „Volio bih još dugo služiti hortikulturi!”
Nažalost, ta mu se želja nije mogla u potpunosti ispuniti. Sada živi među nama samo u svojim sortama, svojim djelima i svojem duhu.
János Gyúrós